Oni -Gordana Tonkovići njen suprug Miro Reljanović-stvar su (kupnjom terena za vinograd) na neki način zakuhali, a on -Ignacije Tonković, Gordanin otac i Mirov tast (na žalost od prije nekoliko mjeseci više ga nema), koji je s pozicije direktora zoološkog vrta u Subotici pošao u mirovinu i prešao u redove vinogradara i vinara, koji je prevrtio svu moguću literaturu o tradicijskim sortama u vinogradima Bačke i opredijelio se za kadarku, koji se konzultirao s domaćim te mađarskim i rumunjskim stručnjacima i potom, od 2011., stvarnu pomoć dobio u španjolskom enologu Rubenu -stvar je doveo do stupnja s kojega, jednostavno, ne bi smjelo biti povratka i odustanka. Vinarija Tonković iz Bačkih Vinograda danas izlazi s ozbiljnim vinom od kadarke, k tome, koliko je kadarka za Ignaca Tonkovića predstavljala bitan pojam nasljeđa, toliko tog upornog i fokusiranog Tonkovića s vrlo uspjelom kadarkom sada vidim kao pojam nasljeđa za Gordanu i Mira. Na njima je da priču ne prekinu nego da je Ignacijevom strašću nastave razvijati. Bitno je, dakako, novčano i nadruge načine izdržati, ali ako nešto ima dublju vrijednost a k tome i obećava, vrijedi se potruditi…